Kronična bubrežna bolest definira se kao procjena glomerularne filtracije (dalje eGFR, od engl. Estimated glomerular filtration rate) <60 ml/min./1.73 m2 površine tijela ili albuminurija >30 mg dnevno, ili oboje, tijekom više od 3 mjeseca. Stručna društva klasificiraju kroničnu bubrežnu bolest i rizik za njezinu progresiju na temelju eGFR i stupnja albuminurije, pri čemu je albuminuurija je i biljeg rizika i cilj terapije.
Sada su već više od 30 godina lijekovi koji blokiraju renin-angiotenzinski sustav (RAS) najraširenija terapijska strategija u cilju usporavanja progresije kronične bubrežne bolesti. Ovi lijekovi snižavaju sistemski krvni tlak i intraglomerularni tlak, smanjuju albuminuriju te mogu spriječiti glomerulosklerozu.
U bolesnika s reduciranom glomerularnom filtracijom i normoalbuminurijom (većina bolesnika s kroničnom bubrežnom bolešću) blokatori RAS ne nude isti stupanj renoprotekcije kao u bolesnika sa značajnom albuminurijom. Reducirana korist RAS blokade u bolesnika s kroničnom bubrežnom bolešću s normoalbuminurijom naglašava potrebu za dodatnim renoprotektivnim terapijama u ovih bolesnika.
Prema rezultatima iz kliničkih ispitivanja s inhibitorima suprijenosnika natrija-glukoze 2 (dalje SGLT2 inhibitori, od engl. Sodium-glucose co-transporter 2 inhibitors) koja sugeriraju njihove kardioprotektivne i značajne renoprotektivne učinke (neovisno o prisutnosti albuminurije), čini se da ova skupina lijekova ima potencijal da zadovolji ove potrebe. U Europskoj uniji trenutno su odobrena četiri SGLT2 inhibitora (dapagliflozin, empagliflozin, kanagliflozin te ertugliflozin).
Klinička studija EMPA-KIDNEY (Study of Heart and Kidney Protection with Empagliflozin) značajno je doprinijela utvrđivanju renoprotektivnih učinaka primjene SGLT2 inhibitora u bolesnika s kroničnom bubrežnom bolešću sa ili bez albuminurije. U ovoj studiji je 6 609 bolesnika sa ili bez dijabetesa sa bubrežnom insuficijencijom randomizirano u skupinu na empagliflozin 10 mg ili placebu; većina bolesnika dobivala je i RAS inhibitore. Liječenje empaglifozinom rezultiralo je u manjem riziku za progresiju kronične bubrežne bolesti ili smrti od kardiovaskularnog uzroka u odnosu na placebo (omjer rizika/Hazard Ratio 0.72; 95% interval pouzdanosti 0.64-0.82). Ovo je kliničko ispitivanje prijevremeno zaustavljeno radi potvrđene učinkovitosti nakon medijana praćenja od 2 godine. Nije bilo razlika između ispitivanih skupina u incidenciji ozbiljnih nuspojava.
S obzirom da je ovo kliničko ispitivanje uključilo bolesnike s kroničnom bubrežnom bolešću sa ili bez dijabetesa te bolesnike koji su imali nižu eGFR i normoalbuminuriju, rezultati podupiru propisivanje SGLT2 inhibitora u prevenciji progresije kronične bubrežne bolesti u većoj skupini bolesnika u odnosu na utvrđenu prethodnim kliničkim ispitivanjima.
Ostaje za razjasniti kolika je korisnost SGLT2 inhibitora u bolesnika bez RAS blokade te koliko je učinak SGLT2 ovisan o razini albuminurije.
Više možete pročitati u sljedećem broju Pharmaca.
Prilagođeno iz: August P. Chronic Kidney Disease - Another Step Forward. N Engl J Med 2023; 388: 179-180.
Dodatna literatura:
1. Braunwald E. Gliflozins in the Management of Cardiovascular Disease. N Engl J Med 2022; 386: 2024-34.
2. The EMPA-KIDNEY Collaborative Group; Empagliflozin in Patients with Chronic Kidney Disease. N Engl J Med 2023; 388: 117-127.
Comments